Moja najdraža skulptura, zapravo moj najdraži rad jeste jedan reljef rađen u nehrđajućem čeliku, veličine 12 x 6,5 metara, koji se nalazi u dvorani Društveno-političkih organizacija Hrvatske u Zagrebu. Uvijek se rado sjećam rada na ovom reljefu. U zajednici s projektantom zgrade i dvorane nastao je prostorni valer uklopljen u tkivo gradnje, tj. neokačen naknadno na zid gotovog prostora, već zajednički sintetiziran ambijent po funkciji i likovnom izrazu.

Tijekom posljednjih desetak godina učinjeni su značajni koraci prema (re)valorizaciji, pa i svojevrsnoj rehabilitaciji arhitektonskog opusa Ivana Vitića. Godine 2005. struka mu je posvetila tematski broj časopisa Arhitektura u kojem je dan pregled stvaralaštva i analize Vitićevih ključnih prinosa poslijeratnom modernizmu, a od 2013. godine – zahvaljujući zalaganju stručnjaka i entuzijasta okupljenih oko nezavisne udruge za suvremenu umjetnost Slobodne veze – pojedini su segmenti ovog naslijeđa dodatno istraženi te uspješno popularizirani i u široj javnosti.  Iako su time ocrtani gabariti i horizonti ovog opusa u kontekstu moderne arhitekture u Hrvatskoj, a pojedini objekti zaštićeni kao kulturna dobra , većina Vitićevih realizacija i projekata, kao i širi kontekst njegova profesionalnog i intelektualnog rada još nisu istraženi i znanstveno valorizirani. Značajan faktor u stvaralaštvu Ivana Vitića – i samog angažiranog u drugim umjetničkim medijima – bila je njegova razgranata socijalna mreža, odnosno njegova uronjenost u kulturno-umjetnički milje u kojem je stasao i s kojim je zajednički stvarao.